Osnovna škola Čazma

Rat na Vukovarskom području započeo je početkom Svibnja 1991, kada su srpske paravojne postrojbe u Borovu Selu masakrirale 12 hrvatskih policajaca. Zauzimajući mjesto do mjesta napravili su obruč oko Vukovara, koji se sve više stezao. Tada još nije bilo ni za pomisliti da će Vukovar doživjeti toliku tragediju. Vukovar je branilo nešto manje od 2000 ljudi, točnije 700 - 800 pripadnika ZNG-a, te oko 1000 dobrovoljaca, koji su odoljevali napadima Novosadskog Korpusa, Gardijske motorizirane brigade saveznog sekretarijata, Teritorijalne obrane, te srpskih dobrovoljaca. Okupatorska vojska brojala je 50 000 vojnika, koja je bila potpomognuta sa 600 tenkova, transportera i zrakoplova. Nasuprot takvoj sili kada se usporede branitelji Vukovara, teško je za povjerovati da su se Vukovarski branitelji održali tri mjeseca.

Na Vukovar je dnevno padalo i do 8000 projektila, danonoćno je grad bio zasut kišom granata, no Vukovarski branitelji znali su i uzvratiti srpskom okupatoru, pa su i njima nanesene štete velikih razmjera, oboreno je 25 zrakoplova, uništeno je 300 tenkova i transportera, poginulo je oko 5000 do 7000 vojnika, preko 20 000 ih je ranjeno. Hrvatska strana imala je također gubitke velikih razmjera, grad je potpuno uništen gotovo sravnjen sa zemljom. Iako su spomenici kulture i bolnica bili obilježeni međunarodnim propisima, bili su stalna meta napada.

Službeno je okupatorska vojska ušla u grad 18. Studenog 1991. Bio je to početak još veće tragedije za Vukovarce i njihov grad. Srpska vojska obećavala je da će sve biti u redu, obećanja se nije pridržavala. Zarobljeni civili i branitelji odvoženi su na farmu Ovčaru i skladište Veleprometa, koji su bili prenamijenjeni za logore, za neke je to bilo posljednje odredište. Srpska okupatorska vojska odbijala je pustiti ranjene, žene i djecu iz grada.

Okupatorska vojska je razorila grad do temelja, o čemu danas pišu i srpske novine, baš kao i onda no danas umjesto sijanja mržnje na beogradskoj televiziji i u srpskim novinama, podstavljaju si upitnike, što je sve to trebalo? Srbi su htjeli "veliku srbiju", to je bila njihova zvijezda vodilja, ispred sebe su gazili sve na što su naišli, ljudski životi nisu za njih imali nikakvu vrijednost.

Iza ruševina grada, ostale su uplakane majke, očevi, djeca i vječne rane na srcu, ostala je tuga i bol, ostali smo mi svjedoci Vukovarske tragedije, koji se trebamo sjećati i misliti na grad Heroj, jer on je to svojim ponosom i žrtvom zaslužio.Zato 18.studenoga najmanje što možemo učiniti je da zapalimo svijeću za heroje.